Avion se polako spušta .
Mali aerodrom u velikom gradu. Glavni grad Bosne. Prosto ne mogu da vjerujem .Aerodrom veličine zrnca.
Ne vidim više onaj sjaj u tebi kao nekad. Ali nekako srce me zaboli . Uspomene se vraćaju, milion njih u minuti. I suze se nekad potroše ! Tvrdoglavo se zalijepe uz srce .
Sarajevo ….
Nekako smo te mi ulcinjani , i svi albanci voljeli paralelno sa našom zemljom. Neki su te voleli neki su te obožavali . Valjda to što smo živjeli u državi koja nas nije voljela.Vas malo više , nas nikako .Valjda što smo slični .Ili možda to što smo imali istu sudbinu. Dan danas se pitam zašto . Biti suvišan u svojoj rodjenoj zemlji, to nikad nisam razumjela.Pogotovo ja Ilirski potomak?
Bili smo jako nesretni. Baksuzluk još nam prijeti .Zbog naše iskrene duše, zbog našeg merhameta ili to što smo poštovali sviju osim samog sebe?
Mi albanci nekako smo bili iza vas. Ama to,
mislim zadnji . Preskočili ste nas za jedan red a ne znam ni sama zašto ? Možda po tome što pričate njihov jezik. I mi ga super pričamo ali do djavola taj akcenat nas malo izdaje. Ime i prezime takodje. To ti je to, taj akcenat i taj bezobrazni “lj” . Te toljumbe i bakljave nekako su svi jedva progutali zbog tog bezobraznog “lj” . Ali pored kadaifa, egipatskog sladoleda teško ih je biti odoliti .
Eto tu smo negdje.
Ali taj red ,ta privilegija što ste mislili da ste bolji od nas, nekako vam je suviše dala prava da i vi nas poniźavate .
Nażalost trebao je malo krvavog rata da shvatimo puno toga. I mi , i vi .
Pogotovo vi .
Sjećam se kada sam došla kao student u Sarajevo da sam prvi put doživjela osjećaj gradjansva drugog reda.
Student u mojoj grupi na filološkom fakultetu , iz Tuzle, imena se još sjećam ,Mirza se zvao, pitao me dali moram sa pasošom doći u Sarajevo ?
Sledeća predrasuda bila je, da nije moguće da sam ja Albanka ? Nije mi bilo jasno kako nas je on i mnogo drugih zamišljao? Žao mi je bilo da nije imao priliku da sretne stotine i stotine doktora, inźinjera, novinara i puno nas ljijepih duša .Šteta śto neki nisu čuli za našu Besu prije što su čuli da smo kospičari ,drvorezci .Šteta, zaista velika šteta što niko nije čuo u to vrijeme kako su albanci riikovali svoju familiju da bi spašavali jevreje u prognanstvo , da nikad nijedna jevrejska familija nije bila izdata. Jevreji to uvijek spominju I sama sam se iznenadila kada su moje prijateljice jevrejke koje sam ih upoznala s’toliko poštovanja pričale o tome.
Profesor psihologije , i njega se odlično sjećam , Slavko Pologoš , na ispitu ispred sviju, puna sala studenata me pitao da li su me roditelji prodali kada sam se udala?
Možete zamisliti jedna mlada albanka izmedju svih tih studenata kako se osjećala ?
Ali nikako ne mogu zaobići taj dan kad sam ja i moja drugarica Suada jedno rano jutro čekale tramvaj, i jedan čovjek nam je zaprijetio da ne smijemo pričati “taj” jezik. Toliko smo se mi zaplašile da smo se vratile i dva policajca su to primjetila. Trebale smo dati i izjavu i čovjek je završio u policiji. Toliko se on prepao da je meni bilo żao , i za malo nisam odlučila da promjenim izjavu. Eto to je naš taj glupi merhamet , pa i zakon mijenjamo ako nam je žao .
Ali to me nikad nije slomilo. Život me naučio da gradovi imaju veću dušu od ljudi. Shvatila sam da Sarajevo ima veliku dušu .Sarajevo te ne pušta iz svojih kandźi nikada, samo jednom ko pije Baščaršijsku vodu iz te divne bosanske česme.
Sarajevo sam zavoljela na prvi pogled. Još me duša boli kad se sjećam aprila ‘92 kad smo moj suprug, naša dva sina i ja napustila ovaj voljeni grad gde smo sretno živjeli da bi započela neki novi źivot u Engleskoj .Tu sam ostavila moje najdraže uspomene , moje blago , moju kuću i moju najdražu jutarnju kafu prijateljstva .
Bilo je dosta toga. Bili smo i košpicari , i šiptari i sve ostalo ali bilo vam je teško zamišljati nas da se ne razlikujemo ništa od drugih u bivšoj Jugi. Eh samo da mi je znati otkud vam to pravo ?
Uvjek se pitam zašto ? Da li ste i vi osjećali u svojoj kożi te uvrede kada ste otišli u Srbiji , Sloveniji ili Hrvatskoj ? Da li vam je bilo još teże kada ste morali ostaviti vlastite kuće , spašavati glavu i otići trbuhom za kruhom po Evropi ? Kao što su morali albanci ? Kako vam je bilo? Kako ste se osećali ? Loš osjećaj eeeh …Ja dva puta isprobah ovaj osećaj .
Prvi put s’ljubavlju izabrah ovaj grad da bi bila gradjanin drugog reda u svojoj zemlji .Drugi put s’tugom ga ostavih da bi opet postala gradjanin drugog reda negde tamo gde sunce izlazi popodne i gde malo zagrije . Loš osjećaj , jako loš , vjerujte mi.
Ali hvala bogu uvjek je bilo i onih drugih. dragih , dobrih, iskrenih prijatelja koji su nas voljeli i poštovali . Njih kojih sam provela sa njima najlepše dane.
Srce me zaboli za sve te nepravde koje smo i vi i mi albanci doživjeli . Kroz historiju bili smo kurban Balkana.Nepravedno i bolno .Ali eto, sve propuštamo sudbini.Tu je i naša katastrofa. Tu sve leži . Možda zato te volim Bosno. To što djelimo istu nepravdu .
Ps . I da…, zar ne może jedna avionska linija Sarajevo-London ?
Morala sam iz Evrope u Aziju da bi došla opet u Evropu! Ili se ne osjćate više kao evropljani ili ne želite da vas vaša čeljad iz Engleske posjeti malo češće ? Zna se da u Engleskoj živi veliki broj bosanaca i nas albanaca koji volimo da posjetimo ovaj prelijepi grad koji se polako guši od politike.
Bosno još klepećeš nanulama, ali su tvoje sevdalinke utihnule ! Niko ih više ne čuje ! Izgleda da su se svi predali .
Bosno bjeli jorgovan polako vene i ne miriše više kao prije. Nedostaje mi taj miris . Nedostaje puno !
Sarajevo volim te i uvjek ćeš mi nedostajati !
Ovo sam napisala prošle godine. Hvala bogu sad ima direktna linija Sarajevo-London.
I neka je, bilo je i vrijeme više .
Foto: Somewhere between London and Balkan
Somewhere between earth and heaven where the soul can never settle down.