Zovu je Sarajevska ruža.
Ko kod je ovdje źivio-dożivio je neku vrstu bola.
Bio je slomljen svaki prozor u gradu . Svaki prozor se zamijenio. Svaki komadić stakla predstavljao je jedno slomljeno osjećanje .Jednu ranjenu dušu.
Bile su srušene hiljade kuća ,putevi, zgrade. I to se skoro sve obnovilo.
Nestalo je stotine i stotine ljudi. Nikad niko ih nije mogao zamijeniti .
Ali slomljene duše nikad se nisu ni zamjenile, niti obnovile a niti smirile. Žive u potrazi lijepih uspomena iz prošlosti sve dok ih ne nadju. A naći ih nikad neće . A i Ferhadija više ih vidjeti neće . Mnogo njih i više ih nema.
Svi smo osjetili ovaj gorki miris ove ruže na različite forme . I oni koji su ostali u ovom gradu i oni koji su nestali iz ovog grada.
Sarajevo puno toga si izgubila, ali ne i duh. Znaš oprostiti i onima koji oproštaj nikad od tebe traźili nisu.
Gaziti po ovim ružama je bolno i tužno ali se svaki dan gazi i korača preko njih . Ali pretvoriti tu bol u umjetnost veličansvena je usluga suzama koje duša trpi i vješto ih krije.
Lijepa je i tuga kada se dostojanstveno drži.
“Ruže Sarajeva “ ashtu i quajnë shenjat e mijra e qindra granata që kanë ra në tokën dhe rrugët Sarajevës.
Sa bukur me kthy dhimbjen në art dhe bukuri. Bile në fjalë….