Pišem ovo u čast Čedomira Petrovića,Borke Pavičević,moje drage prijateljice Dragice Pečenković i stotine njih koji nezaslužno vrijedjamo i otežamo ih teškim uvredama bez ijednog jedinog razloga .
Pišem u čast Ilvanine drage prijateljice Slavenke.
Ni krivi ni dužni ali samo zato što su se rodili u pogrešno vrijeme, pogrešnu zemlju.
Isto kao i ja. Koliko sam se puta uvredila i povrijedila samo zato što sam se rodila u pogriješno vrijeme, u pogrešno mijesto opkoljena pogrešnim ljudima.
Takvi smo ti mi ! Ljudi ! Bez razloga bez potrebe.
Prije nego te upoznamo, osudimo !
To. Čovečansvo takozvano !
Grešnici vremena,boje,vjere, nacije i same sudbine .
Jako mi je teško da otvorim stare rane i bol drugih ljudi ,ali u ime i čast same istine neispričanih priča moram svakako da obiležim u parče papira karakter ove Srpkinje.
Untold stories, kažu englezi, are the best and more remarkable stories.
Kao osoba koja je razočarana i gadila se svih političkih Balkanskih šprdancija i cirkusa,kao žrtva te same mržnje i još danas poslije 27 godina sanjam svoj prag i dom, ljuta sam na sve i svakoga .
Život me naučio osim čovjeka, pravog čovjeka , ja više ne mogu da cijenim ni naciju, ni boju ni vjeru.
Cijenim samo čovjeka . Da, da samo čovječansvo !
Onoga ko mi pruži ruku kada mi zatreba, kada svi moji putevi vode ka mraku .
Onog ko mi u tom mraku osvjetli put pa makar mi poklanja jedan jedini zrak .
Dok sjedim i čitam predivnu knjigu ,ne znam ni sama kako mi naletiše misli i riječi moje drage prijateljice iz djetinjsva pa sve do starosti, Vani, Ilvana Pešku Musličić .
Slavenka ovo, Slavenka ono,nikad joj ne mogu zaboraviti ,rijetka osoba, specialna i ne znam ni sama šta sve se nije sjetila da je pohvali.
Nikad nisam znala puno o njoj ni o njenoj veličanstvenosti .
-Iz Beograda je, poče moja Ilvana priču . Poslije razvoda od njenog supruga, ona i njeno dvoje čeljadi bili su prepušteni milosti svoje snage.
Njena ćerka Ivana, dok je živjela u Beogradu imala je asmatic attack. Respiratory specialist savjetuje nju da boljeg mjesta od Ulcinja i borove šume nema za takve probleme.
Radila je u Investbank i nije joj bilo teško da se transferuje u Ulcinju na istu banku i isto radno mijesto. U to vrijeme i ja sam radila u tu banku.
Tu se i upoznamo i od tada pa sve do danas naše iskreno prijateljstvo nikad ne prestaje .
Kao pažljivi ljudi i gostoprimljiva nacija prema ljudima koji dolaze u naš grad,pa makar i malo ja sam se trudila da joj na neki način zagrijem nebo Ulcinjskog tla. Sigurno joj nije bilo lako.
Pozvala sam je u svoju u kuću. Ona je obožavala uštipke moje svekrve Durije , Osmanove majke. Podigla ih do samog neba pohvalama.
Ali ni mojoj svekrvi nikada nije bilo teško da je ugosti i od dubine duše se uvijek potrudila da je ljubazno i drago dočeka.
Obožavala je takodje i jela moje majke Hyrije i stalno se smijemo oko toga kako ju je moja majka na silu tjerala da mora da završi sve što je na tanjiru. Što da vam kažem ? Samo kako mi znamo da budemo uporni.
Aman uzmi jednu zbog mene , aman za mog sina, vratiće se prsten ako ne uzimaš i sve te smiješne naše molbe” bujrum i uzmi “ oko nase kuhinjske čarolije ! Pashe Zotin, aman merre se me kthehet unaza !
U ex Jugoslaviji počeli su neredi.Sve je sada drugačije i mom životu kao i kod stotine drugih ljudi .
Slavenka se vraća u Beograd.
Rat se sada počeo širiti od Slovenije ,Hrvatske, pa do same Bosne .
Užas nas je zavladao sviju sada.
Žrtve rata,izbjeglice unutar bivše i svugdje po bijelom svijetu .
Sve se zatreslo niko ne pitajući nas što nas dočeka i koja nam se sudbina piše.
Rastanci, suze, razočarenja bol i tuga bezkrajna .
Prokleli smo sve.Ali život nije prestao, barem ne za sve.
Neki od nas ratovali smo, tako bez oružja jel jedino oružje koje smo imali bila je naša sudbina u našim rukama.
Bili su dani otržani strahom i nesigurnošću .
Nesigurnost nas je dočekala sviju.
Treper, bol, tuga.
Sve se promijenilo.
Ali mene sudbina pogodi dvostruko !
Osman, koji još nije imao četrdeset godina,na žalost počeo se žaliti na njegovo zdravlje. Imao je samo 36 godina.Samo 36 .
Život samo što je započeo .
Ali sreća ne bješe na njegovoj strani.
NA ŽALOST !
Ehhhhh dragi moji, odakle i gdje da krenem ?
Jedina staza sudbine sada mi je bila VMA (Vojnomedicinska Akademija ) u Beogradu.
Uslovi źivota dan za danom bijaše teżi i teži .
Odakle da krenem ? Koju stazu da gazim?
Odakle da započnem ovaj preteški životni put?
Bože, gde ?
Zovem Slavenku i ispričah joj cijelu situaciju.
Bez trenutak oklijevanja vrata njena se otvoriše.
Vrata prijateljstva .Iako ni ona sama u to vrijeme nije bila u najboljoj situaciji.
Jedna velika tegoba odmah spade iz mog otežanog ramena. Put se mora putovati a gdje iće se ima. To .Moram krenuti,ceka me dugo i tesko putovanje .
Osim samih teških uslova, bila je još ta situacija gde sam ja njoj mogla nanijeti probleme i nesporazum sa ljudima okolo nje.
Ali Slavenka nema barijere .Nikako !
Nema te sile nju zabraniti.
Došao je njen trenutak da dokaže njenu ljudskost. Drugačije od onih što nas napadaju. Drugačije od onih kojih sada strahujemo.
Velika duša, spremna da puno toga požrtvuje . Sve moguće žrtve i po velikoj cijeni.
Moja putovanja sada su česta.Ulcinj nekoliko dana, Beograd, Ulcinj pa opet po bijeli grad Beograd koji tada za mene nije bio bijel .
Svako moje putovanje, pa pravo u moje sklonište kod moje drage Slavenke.
Dodjem ti ja jednu noć jako kasno iz bolnice, oko 9 ili deset, ne mogu se tačno sjetiti.
Dočekuje me ona zabrinuta na vrata. Sjedim ja.
Hajde da večeramo , ponudi ona !
Ne hvala ti puno , odgovorih ja, jela sam u bolnici.A zapravo tada sam se sjetila da sam gladna jel nisam čitav dan ništa ni jela.
Dobro, skuhaću ja tebi lijepo kaficu !
Dobro, odgovorih ja , može, hvala, i ako znam da i ti si jako umorna jel radiš cijeli dan. Popiću jednu. Svakako !
Popih ja kafu !
E , hajde sad da večeramo, veli ona,jel i ja ništa nisam jela. Čekala sam tebe, više mi prija kad jedemo zajedno.
Šta da vam kažem dragi moji? Čeka ona mene sve do ta doba da bi zajedno jele, i ne prestane moleći me da pojedem hljeb iz njenih zlatnih ruku.
Opet, dodjem ja jednu noć kasno iz bolnice.Umorna, izcrpljena , tužna. Sjedim u ljuljačku koja je bila poput šporeta, a i sama ne znam kako me jezik izda i kažem joj, uh śto mi se jede nešto slatko.
Zamislite dragi moji prijatelji. U njenom frižideru u to vrijeme nije baš bilo puno toga. Bila je velika kriza svugdje. Borili smo se svi i mi koji nismo imali borbu i rat. Jel rat nije bio daleko od nas .Da da ljudska borba bez vojske zna biti teza kad sam postanes vojnik .
Ustane Ivana ,nadje malo palente kako drugog brasna nije bilo ,i napravi najsladje palačinke koje sam ikada jela, iako mi je duša bila gorka ko pelim,ko otrov .
Godine su prolazile, svaka tužnija od druge, a ja putovnik i ratnik izmedju Ulcinja i Beograda istroših sve moguće suze ali tu noć…. tu noć se rasporediše kao oluja koja rascjepa oblake i nebo.
Opet ka svaku noć, vraćam se kasno iz bolnice.Cijeli dan u VMA i sad put do Novog Beograda. Dalek put od VMA do novog Beograda i treba se sačekati autobus. Ali kako tu noć više nisam imala snage, odlučih da uzmem taksi.
Snaga me potpuno izdala,iznevjerila,okrenula mi ledja .
Uzecu taksi,nek ide do djavola,pomislih .
Sjedim ja potpuno slomljena i tuzna do same dubine duse.
Gospodjo jeste li dobro,upita me taksista ?
Ne znam ni sama odkud tolike suze.
Kao da se nebo rascjepi, rasparča u hiljade suza. Plakati sad mogu ali stati nikako.
Taksista potpuno zbunjen ne razumije ništa ni moju bol ni moju tugu ni moje smrznute riječu u grlu kao da su me zadavile.
Riječi se izgubiše duboko duboko u moju slomljenu dušu.Snage više nema da ijedna riječ izadje iz moje sada potpuno slomljene duše.
Osman me polako ostavlja .Dan sa danom. Svjestan on, svjestna ja . Dani, sati ….pa i sam trenutak te gorke njegove nafake!
Izlazim iz auta potpuno nijema.
Bezpomoćna. Noge ne idu,ali vode me nekud u potpuno izgubljeni svijet.
Ulazim u Slavenkinu staru kuću ali koja mi je sad kao moje sklonište spasa e izgleda da mi je sveta.
Dodje Vlado, njen sin koji mi se nikada nije obratio sa “ti “već sa “ vi” i upita me:
-Tetka Ilvana zašto plačete,hoću li da vam skuham jednu kafu ?
-Jeeeeeeeeeste molim te odgovorih ja .
-Ne izgledate dibro, nikako.”
-Ne, ne nisam dobro , osjećam volju da bacim o zid i slomim ovaj fildžan u hilade komade!
Pa slomite ga ,reče mi on, ja ću sve to očistiti !
-Osjetićete se bolje tetka Ilvana, odgovori on tugom kojom ni on nije mogao sakriti .
Dok je Vlado pokupio svaki komad mog raspačenog bola moje duše, Slavenka se negdje izgubila i nestala je iz sobe.
Izašla je iz sobe da zove mog oca Aliju. Ali ništa mi nije rekla.
Na neki način mu je zapovijedala, i rekla mu je da njegova ćerka, sada kompletno jedno slomljeno biće koje više ne može izdržati sama.
Jeste, jeste, ja očeva mezimica, slomila se u milion komada. Tu noć nisam se borila sa suzama više . Tu noć sam molila , Bile su to suze koje su se nagomilale godinama.
Rano jutro,novi dan a stara tuga, i sama ne znam kako je moj Alija sletio do Beograda. Rasvjetli se nebo tog jutra i svaki se oblak rasturio.
Pokupih snage za najgore.Putujem ,jel se putovati mora u zivotu.Nastavljam putovanje .
Njen sin Vlada oslobodio je svoju postelju za mog oca, a sam je spavao na dvosjedu uz koju je morao da primakne i tabure kako bi mogao da ispruži noge onako visok dva metra. Da, da dva metra, ništa manje.
Nije prošlo mnogo. Ono što sam za četiri godine odbijala toliko žestoko da ne prihvatim već me nemilosrdno taj dan udari.
Osman je preminuo. Bila je to njegova izgubljena bitka .Od boga test za moj Sabur . Bilo je to suza u šaci, kamen na srcu, trganje duše. Kao da se nebo rasporilo od boli i tuge.
I toga dana Slavenka je bila uz mene. I toga dana je brisala moje suze koje su kao bujica tekle niz moje lice, haljinu, fotelju, hodnik, niz svaki ugao njene stare kuće.
Ni tada me nije napustila. Uzela je nekoliko slobodnih dana na poslu i otputovala je sa mnom za Ulcinj.
Slavenka.
Slavenka, kojoj nikada nije teško palo da iskoči i nabavi sve što mi treba za Osmana, destilovanu vodu, lijekove… Slavenka koja je zbog mene čistila i održavala svoj frižider da u njega zbog mene ne drži svinjsko meso kako bi me ispoštovala. Posudje koje je posebno koristila samo za moje potrebe. Slavenka s kojom sam i kumstvo sklopila.
Jedna rijetka ličnost. Ličnost koja je vrijednija od suvog zlata, a sija kao kamen od dijamanta. Na svadbi svog sina imala je 300 zvanica, za mene, Merija i Jasminu se posebno pripremala hrana.
To je ta Srpkinja, u sred Beograda, u sred rata koja je otvorila skloniste svog doma za mene.
Slušala sam kako su albanske porodice tokom drugog svjetskog rata otvarala vrata svojih domova za jevrejske porodice i stalno sam se ponosila tim gestom mog naroda.
Ali u čast pravde i istine dugujem Slavenki, svaku prolivenu suzu koju sam pustila kod nje, pod okriljem njene velike milosti, pod okriljem njenog toplog doma, da ispričam priču o njenom dobročinstvu u tim teškim godinama.
Vrata njenog doma su bila otvorena za mene, iako ni njoj tada nije bilo lako.
Danas kada se i ona sama suočava sa bolešću, zamolila sam svog prijatelja Ulcinjanina koji zivi u Beogradu da je kontaktira i da joj se nadje. Nazvao ju je isti dan. Ako što zatreba. Dobro je imati u teškim životnim trenucima nekoga da ti se nadje. To su trenuci koji se ne zaboravljaju dokle god srce kuca u grudima.
Danas sam se i Bogu molila za njeno zdravlje.
Gospodaru, rekoh Mu, molim Te, svijetu je potreban neko velik poput nje. Potrebni su svijetu takvi veličanstveni ljudi.
Hvala ti moje drago ljudsko stvorenje. Hvala ti do neba!
Želim ti brz oporavak.
Ostaću vjerna tvojoj časnosti i tvome ramenu na kojem sam izlila tolike suze!”
Bijahu to riječi moje Ilvane , moje drage prijateljice, koje su se nizale kao daleke i davne uspomene, a koje su i dalje žive i ostavile neizbrisiv trag na ljudsku sudbinu. Veličanstveni trag kojeg je u današnjem vremenu teško naći.
Osman je još kao dječak ostao bez oca. Bio je primjeran mladić, dika Ulcinja. Pametan, krotak, blag u ophodjenju i naočit. Osmanove majke, Durije, uvijek se prisjećam sa poštovanjem, i kada god bih išla kod Osmanovog ujaka, Sulejmana Like, gdje mi je udata sestra po tetki, Syrmija, dočekivana sam s ljubavlju i ponosom.
Osmanove jedine sestre, Mirsade, prisjećam se sa čeznjom, nje i njene neopisive ljepote na koju me potsjeća na Romina Power. Prvi put sam je susrela kod moje tetke Fije. Tada je bila tu sa svojom majkom Durijom i uvjek se sećam kako se toliko snažno približavala svojoj majci od straha da i nju ne izgubi.
Nazalost, Osman, koji bijaše možda godinu ili dvije stariji od nas, napustio nas je mlad.
Neispričane priče ne smiju ostati neispričane. Zarad istine. Zbog novih naraštaja koji treba da znaju da na svijetu ima dobrih ljudi i tamo gdje mislite da ih nema. Tamo gdje nam pružaju ruku. Svugdje, u svakom vremenu i na svakom mjestu! Po bijelim stazama gde nam daju nadu kad je totalno izgubimo .
Ljubav je ta koja održava svijet,a ne mržnja!
Uzmite pouke iz ljubavi i neispričanih kazivanja, a nikako iz mržnje.
Zapravo, vama mladim narastajima, koje iz dana u dan truju raznim pričama , dugujemo ovakve priče, da vidite da ljudskost i čovječnost ne poznaje ni vjeru ni naciju ni granice .
Život je nepredvidiv. Baci nas i vodi na sve strane i iznenadimo se kada nam na stranputici života neočekivano neko pruži ruku i sačuva nas ponora. I mene je jako dojmila ova Vanina priča, jer mi se i samoj dešavalo više puta da se iznenadim ljudskosti nekih ljudi, koja je bila meni neočekivana u nekoj tudjoj zemlji daleko od sviju izgubljena u svijetu prognanstva. To sam i ja sama dozivjela.
Untold stories must be told if they are beautiful.
Radjamo se kao ljudi po božanskoj odredbi, ali ljudi ostajemo samo svojom voljom i svojim sopstvenim naporima.
Svakako, to nije lako uvijek postići, ali nije nemoguće.
Svima vam želim ugodan dan, ma gdje bili. Prijatna vam kafa…
Prevedeno sa albanskog .
